
Više o osnivanju
Više o osnivanju
U prvim mjesecima nakon raspada Jugoslavije i osamostaljenja Republike Hrvatske, hrvatski su vozači pri ulasku u druge države sve češće nailazili na ozbiljne probleme. Pri ulasku u svaku državu morali su, naime, plaćati vrlo skupo granično osiguranje jer je njihova zelena karta nakon raspada bivše države postala nevažeća. U to vrijeme Republika Hrvatska još nije bila primljena u članstvo Ujedinjenih naroda te stoga niti tada osnovani Hrvatski ured za osiguranje nije mogao biti član Savjeta ureda zelene karte – Council of Bureaux niti je svojim članovima – hrvatskim društvima za osiguranje mogao izdavati zelene karte osiguranja. Njemački nacionalni Ured zelene karte ishodio je odluku njemačkih vlasti da vozila s novim HR (i SLO) registracijskim pločicama slobodno, i bez plaćanja graničnog osiguranja ulaze u Njemačku, dakle, na područje Europske unije. Ubrzo su njemački primjer slijedile i druge susjedne države – Austrija, Italija... Ovo je, naravno, bilo samo privremeno rješenje – do primanja u članstvo Republike Hrvatske u Sustav zelene karte osiguranja.
Hrvatski ured za osiguranje je 22.05.1992., tj. istoga dana kad je Republika Hrvatska primljena u članstvo Ujedinjenih naroda, Savjetu ureda kao tijelu osnovanom temeljem preporuke Ujedinjenih naroda podnio molbu za prijem u Sustav zelene karte osiguranja. Unatoč činjenici da je 1/5 teritorija bila pod neprijateljskom okupacijom, molba Hrvatskog ureda za osiguranje je bila prihvaćena, te je Hrvatski ured za osiguranje kao hrvatski nacionalni Ured zelene karte osiguranja dana 01. 12. 1992. primljen u članstvo Savjeta ureda. Prijemom u članstvo Savjeta ureda Hrvatski ured za osiguranje je dobio ovlast za izdavanje vlastite zelene karte osiguranja, što je bilo od velikog značaja za hrvatske građane i gospodarstvo jer su naši vozači nakon toga mogli slobodno prometovati kroz sve zemlje Sustava zelene karte osiguranja, dok su vozači iz ostalih zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije do prijema njihovih zemalja u članstvo Savjeta ureda morali pri prelasku svake državne granice još dugi niz godina nakon raspada Jugoslavije plaćati vrlo skupo granično osiguranje (npr. građani Makedonije do 1994., Bosne i Hercegovine do 1998., a Jugoslavije do 2001. godine).
