Što je Solvency II - QIS studija - QIS pitanja i odgovori

U okviru Solvency II, svi rizici u poslovanju društava za osiguranje i društava za reosiguranje trebali bi biti kvantitativno i kvalitativno prepoznati i upravljani (risk – based model), a izloženost i upravljanje rizicima društva determiniralo bi potrebnu razinu kapitala – adekvatnost kapitala. Današnji sustav regulacije adekvatnosti kapitala i granice solventnosti osiguratelja i reosiguratelja u upotrebi je još od 1970., a posljednje izmjene doživio je 2002. godine. Zasnovan je na pravilima i mjerama koje definiraju granicu solventnosti koju moraju ispuniti osiguratelji. To je jednostavan model koji uzima u obzir samo osigurateljni rizik na principu indeksa premije i šteta. Financijski rizik je upravljan zakonskim pravilima i ograničenjima ulaganja i ne utječe na adekvatnost kapitala i granicu solventnosti. Kroz ovaj sustav, brojni rizici kojima je društvo izloženo nisu vrednovani i upravljani na adekvatan način, niti su primjereno vrednovani instrumenti zaštite i diversifikacijski učinci.

Solvency II se često dijeli u tri stupa, koja sadrže tri područja nove regulacije. Usvojena Direktiva o Solvency II 2009/138/EZ, ipak formalno ne poznaje takvu podjelu. Prvi stup odnosi se na kvantitativne mjere, drugi na sustav upravljanja rizicima i nadzor na poslovanjem društva od strane nadzornog tijela, a treći na tržišnu disciplinu i veću transparentnost poslovanja.
 

Struktura Solvency II

Prvi stup – kvantitativne mjere, definira vrednovanje imovine i obveza, izračun tehničkih pričuva, kategorizaciju vlastitih sredstava, granicu solventnosti, minimalni potrebni kapital. Solvency II pretpostavlja dvije razine kapitala; granicu solventnosti ili solventni kapital (Solvency Capital Requirement – SCR) i minimalni potrebni kapital (Minimum Capital Requirement - MCR). Solventni kapital (SCR) je ona razina kapitala koja omogućuje društvu za osiguranje i društvu za reosiguranje apsorpciju gotovo svih štetnih događaja i solventno poslovanje s obzirom na preuzete rizike, dok minimalno potrebni kapital (MCR) predstavlja najnižu dopuštenu razinu kapitala društva. Između ove dvije razine kapitala, nadzorno tijelo će propisati potrebne popravne mjere.

Granica solventnosti (SCR) bi se trebala izračunavati korištenjem internog modela kojeg društva individualno razvijaju ili standardne formule – standardnog pristupa, propisanog direktivom o Solvency II i mjerama implementacije. Kao mjera rizičnosti uzimala bi se rizična vrijednost (Value at risk – VaR) uz razinu pouzdanosti od 99,5% u jednogodišnjem razdoblju. U izračun potrebnog kapitala bili bi uzeti svi rizici kojima je društvo izloženo. Solvency II potiče razvoj internih modela procjene rizika od strane osiguratelja i reosiguratelja, koje će vjerojatno razvijati velika društva, a srednji i manji osiguratelji koji ne budu imali dovoljno sredstava ili znanja mogu koristiti standardan pristup, standardnu formulu za izračunavanje solventnog kapitala.

Drugi i treći stup značajni su dijelovi Solvency II i pretpostavljaju proces supervizije, razvijanje internih kontrola i procesa upravljanja rizicima u drugom stupu te tržišnu disciplinu i transparentnost poslovanja u trećem stupu.

Solvency II – projekt usvajanja novog zakonodavnog i regulatornog okvira osiguratelja i reosiguratelja u Europskoj uniji započeo je još 2000. godine, 28. lipnja, preliminarnim „otvorenim danima“ na kojima su razmatrane različite ideje i prijedlozi širokog kruga zainteresiranih strana.

Proces usvajanja i implementacije Solvency II provodi se kroz četiri razine tvz. Lamfalussy procesa.

U tablici 1 prikazan je proces usvajanja i implementacije Solvency II koji se provodi kroz četiri razine tzv. Lamfalussyjevog procesa. Prva razina podrazumijeva donošenje Solvency II direktive koju predlaže Europska komisija uz savjetovanje CEIOPS-a (Committee of European Insurance and Occupational Pensions Supervisors), a usvaja je Europski parlament i Vijeće ministara. Direktivu Solvency II 2009/138/EZ izglasao je Europski parlament 22. travnja 2009., a potvrdilo Vijeće ministara 5. svibnja 2009. Direktiva je objavljena u „Službenom listu Europske unije“, Vol. 52, 17. prosinca 2009. godine . Primjena i implementacija direktive nalaže izradu provedbenih mjera. Europska komisija izradila je i usvojila 10. listopada 2014. provedbene mjere u pravnoj formi delegated acts kao drugu razinu implementacije direktive. Provedbene mjere trebaju biti još usvojene od Europskog parlamenta i Vijeća u roku šest mjeseci od usvajanja od strane Europske komisije. Treća razina usvajanja direktive podrazumijeva preporuke i načela supervizije koje bi trebala predložiti i usvojiti Europska agencija za nadzor osiguranja i zaposleničkih mirovina (EIOPA) do kraja 2015. u različitom pravnom obliku. U 2015. godini zemlje članice će imati vremena za prilagodbu nacionalnih zakonodavstava, a Europska komisija će nadzirati i vrednovati implementaciju te usklađivanje, što je konačna – četvrta razina implementacije Solvency II regulative u poslovanje osiguratelja i reosiguratelja u EU.

Konačan početak primjene Solvency II je 1. siječnja 2016. godine. S početkom 2016. opoziva se i trenutna regulativa osigurateljnog sektora. Rok usklađivanja nacionalnih zakonodavstava zemalja članica sa Solvency II direktivom je 31. ožujka 2015. U slici 2 prikazan je noviji vremenski okvir usvajanja preostalih odredbi Solvency II. U slici prikazan je noviji vremenski okvir usvajanja preostalih odredbi Solvency II.

Kvantitativne studije utjecaja (Quantitative Impact Study – QIS) su vježbe i studije kojima Europska komisija testira utjecaj pojedinih odredbi, cjelokupne direktive ili prijedloga provedbenih mjera na poslovanje društava u EU. Kvantitativne studije utjecaja provodi CEIOPS, danas EIOPA, u ime Europske komisije. CEIOPS/EIOPA je u razdoblju od listopada 2005. do ožujka 2011. proveo i objavio rezultate pet kvantitativnih studija utjecaja koje su testirale različite odredbe Solvency II regulative na osigurateljni sektor u Europskoj uniji. U ožujku 2011. Europska agencija za nadzor osiguranja i zaposleničkih mirovina (EIOPA) objavila je rezultate pete kvantitativne studije utjecaja – QIS 5.

QIS 5 je bila do sada najzahtjevnija i sveobuhvatnija provedena kvantitativna studija utjecaja. Testirala je nov način vrednovanja imovine i ostalih obveza, vrednovanje i izračun tehničkih pričuva, vlastita sredstva, izračun solventnog kapitala (SCR – Solvency Capital Requirements) i minimalno potrebnog kapitala (MCR – Minimum Capital Requirement), načine izračuna SCR-a, tretman grupa i ostale kvantitativne odredbe Solvency II.

U QIS 5 sudjelovalo je gotovo 70% od svih društava za osiguranje i društava za reosiguranje u Europskoj uniji čije će poslovanje biti regulirano Solvency II direktivom. Ovo je znatno povećanje sudjelovanja u odnosu na QIS 4 koja je provedena u 2008., a u njoj je sudjelovalo 33% osiguratelja i reosiguratelja u Europskoj uniji. Povećalo se i sudjelovanje osigurateljnih i reosigurateljnih grupa, sa 111 u QIS 4 na 167 u QIS 5.

Rezultati QIS 5 ukazuju na snažnu i stabilnu kapitaliziranost i financijsku poziciju osiguratelja u reosiguratelja prema solventnom kapitalu (SCR) i minimalno potrebnom kapitalu (MCR). Prema QIS 5, osiguratelji i reosiguratelji koji su sudjelovali drže 355 mlrd. Eura viška vlastitih sredstava – kapitala za pokriće solventnog kapitala (SCR) i 676 mlrd. Eura viška vlastitih sredstava – kapitala za pokriće minimalno potrebnog kapitala (MCR) definiranih prema Solvency II direktivi. Ovi rezultati potvrđuju stabilnu financijsku poziciju osiguratelja i reosiguratelja u EU s obzirom na to da ostvaruju višak vlastitih sredstva iznad razine regulatorno propisanog (SCR i MCR) u zahtjevnom tržišnom okruženju. Usporedba kapitaliziranosti društava za osiguranje po Solvency I regulativi i prema solventnom kapitalu (SCR) i minimalno potrebnom kapitalu (MCR) prikazana je u tablici.
 

Svrha QIS 5 bila je potaknuti osiguratelja i reosiguratelje te njihove nadzorne agencije na pripremu i usklađivanje s budućim odredbama Solvency II. QIS 5 nije testirala odredbe Solvency II koje se tiču „drugog“ i „trećeg“ stupa, a odnose se na sustav upravljanja društvom, upravljanje rizikom, vlastitu procjenu rizika i solventnosti te odredbe oko objavljivanja podataka i transparentnosti poslovanja. Ipak prema rezultatima upitnika i generalnoj slici, EIOPA zaključuje kako će ova područja predstavljati važne izazove za implementaciju Solvency II, posebno u dijelu upravljanja rizikom i izvještavanja.

Ključne poruke rezultata QIS 5 su da bi prudencijalna regulacija kao što je Solvency II treba biti utemeljena na jasnim kapitalnim zahtjevima s posebnim naglaskom na kvalitetnoj strukturi vlastitih sredstva.

Rezultati kvantitativne studije utjecaja provedene u Republici Hrvatskoj

Kvantitativna studija utjecaja u Republici Hrvatskoj je provedena u razdoblju od početka listopada 2011. do kraja svibnja 2012. godine. QIS studija u Republici Hrvatskoj je postavljena sukladno Tehničkim specifikacijama Pete kvantitativne studije utjecaja (QIS 5).

U provedbi QIS studije sudjelovalo je ukupno 25 društava za osiguranje i društava za reosiguranje. Sudionici QIS studije pokrivaju udio od 99,7% ukupne zaračunate bruto premije na dan 31.12.2010. godine. Rezultati QIS studije ukazuju na primjerenu kapitaliziranost društava za osiguranje i reosiguranje prema potrebnom solventnom kapitalu (SCR) i minimalno potrebnom kapitalu (MCR).

Rezultati QIS studije pokazuju da je višak sredstva izračunat prema novim pravilima veći nego prema trenutačnim pravilima za izračun potrebnog kapitala. Prema Solvency I višak vlastitih sredstava iznosi 1.476 milijuna kuna, dok prema zahtjevima Solvency II iznosi 4.222 milijuna kuna. Prema dobivenim rezultatima provedene QIS studije u Republici Hrvatskoj vidljiv je rast omjera solventnosti, odnosno omjer je prema izračunima temeljenim na Solvency II porastao sa 186% na 196%.
 

Pokrivenost potrebnog solventnog kapitala (SCR) u rasponu između 100% i 200% imalo je više od trećine (36%) sudionika QIS studije, odnosno mjereno prema udjelu sudionika u ukupnoj imovini i udjelu sudionika u ukupnoj zaračunatoj bruto premiji pokrivenost potrebnog solventnog kapitala (SCR) imalo je njih 29%, odnosno 30%. Omjer solventnosti niži od 100%, odnosno nepokrivene kapitalne zahtjeve, imalo je 12% sudionika, odnosno 10% udjela u imovini i 9% udjela u zaračunatoj bruto premiji sudionika QIS studije. Najveći dio, odnosno pokrivenost u rasponu između 200% i 300%, odnosi se na 28% sudionika, 48% ukupne imovine i 53% zaračunate bruto premije.
 

U strukturi osnovnog potrebnog solventnog kapitala (BSCR) značajan je učinak diversifikacije koji smanjuje umanjuje kapitalne zahtjeve za čak 43%. Od rizika najznačajniji kapitalni zahtjev odnosi se na tržišni rizik 65%, rizik preuzetnog neživotnog osiguranja 45%, rizik neispunjenja obveze druge ugovorne strane 20%, rizik preuzetog životnog osiguranja 16% i zdravstvenog 7% ukupnog solventnog kapitala, prije uključenja diversifikacijskih učinaka. Kapitalni zahtjev za operativni rizik iznosi 8%, a prilagodbe za sposobnost tehničkih pričuva i odgođenih poreza da umanje gubitak 19% solventnog kapitala (SCR).

Svi sudionici bili su u mogućnosti pokriti zahtjeve minimalnog potrebnog kapitala (MCR), dok je 72% od ukupnog broja sudionika QIS studije moglo i više od tri puta pokriti svoj minimalni potrebni kapital (MCR). Sudionici su iskazali raspoloživa vlastita sredstva nakon prilagodbe u iznosu od ukupno 8.621 milijuna kuna. Od toga iznos od 8.548 milijuna kuna ili 99,2% predstavlja najkvalitetnija sredstva 1. kategorije.

Vrednovanje imovine i ostalih obveza i tehničkih pričuva

Solvency II uvodi ekonomsko/tržišno vrednovanje imovine i obveza temeljeno na ukupnom pristupu cjelokupnim bilančnim pozicijama, što znači da će tržišno vrednovati sve rizike kojima su izložene bilančne pozicije.

Društva za osiguranje i društva za reosiguranje u okviru Solvency II direktive će vrednovati imovinu i obveze na sljedeći način:
 

• imovina se vrednuje po iznosu za koji bi se mogla razmijeniti između dobro obaviještenih voljnih strana u transakciji po tržišnim uvjetima;
• obveze se vrednuju po iznosu za koji bi se mogle prenijeti ili namiriti između dobro obaviještenih voljnih strana u transakciji po tržišnim uvjetima.

 
Vrijednost tehničkih pričuva biti će jednaka zbroju najbolje procjene i granice rizika. Ključne razlike u pristupu vrednovanju imovine i obveza u okviru sadašnje regulacije Solvency I i Solvency II prikazane su u slici 3.
 

Vrednovanje imovine i obveza u okviru Solvency I i Solvency II

Izvor: HUO, Radionica o Solvency II petoj kvantitativnoj studiji utjecaja QIS 5, rujan 2010.

Solventni kapital - SCR

Odredbe o solventnom kapitalu ili kapitalnom zahtjevu glede solventnosti (solvency capital requirement – SCR) obuhvaćeni su člancima 100 do 127, Direktive o Solvency II (2009/138/EZ). S obzirom na prirodu, opseg i složenost izloženosti riziku, društva za osiguranje i društva za reosiguranje biraju jedan od načina izračuna SCR-a:
 

• Puni interni model,
• Standardnu formulu i djelomični interni model,
• Standardnu formulu sa specifičnim parametrima društva,
• Standardnu formulu,
• Pojednostavljenje/simplifikaciju.

Društva moraju imati prihvatljiva vlastita sredstva koja pokrivaju posljednji objavljeni SCR. SCR se kalibrira tako da se u obzir uzmu svi mjerljivi rizici kojima je izloženo društvo. Pokriva postojeće poslove kao i nove poslove čije se sklapanje očekuje tijekom sljedećih 12 mjeseci. Jednak je rizičnoj vrijednosti (VaR) osnovnih vlastitih sredstava društva sa stupnjem pouzdanosti od 99,5% tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Društva izračunavaju SCR najmanje jedanput godišnje, a rezultat tog izračuna javljaju nadzornim vlastima.

Društva mogu upotrijebiti pojednostavljeni izračun za specifični podmodul ili modul rizika kad to opravdavaju priroda, opseg i složenost rizika s kojima se suočavaju i kad bi bilo nerazmjerno zahtijevati od svih društava da primjenjuju standardni izračun.

Solventni kapital – SCR, izračunat na temelju standardne formule, jednak je zbroju sljedećih stavki:

(a) osnovnog kapitalnog zahtjeva glede solventnosti (basic solvency capital requirement - BSCR),
(b) kapitalnog zahtjeva za operativni rizik (capital requirement for operational risk - SCRop),
(c) prilagodbe za sposobnost tehničkih pričuva i odgođenih poreza da apsorbiraju gubitke (adjustment for the loss-absorbing capacity of technical provision and deferred taxes - Adj).

Osnovni kapitalni zahtjev glede solventnosti – BSCR obuhvaća pojedine module rizika, koji se agregiraju u skladu koeficijentima korelacije za agregiranje modula rizika i zajedno čine ukupni kapitalni zahtjev za BSCR.

BSCR obuhvaća sljedeće module rizika:
 

(a) preuzeti rizik životnog osiguranja;
(b) preuzeti rizik neživotnog osiguranja;
(c) preuzeti rizik zdravstvenog osiguranja;
(d) tržišni rizik;
(e) rizik neispunjenja obveza druge ugovorne strane;
(f) rizik nematerijalne imovine.

Svaki od modula rizika BSCR-a, kalibrira se upotrebom mjere rizične vrijednosti (VaR) sa stupnjem pouzdanosti od 99,5% tijekom jednogodišnjeg razdoblja. Učinci diversifikacije i prilagodbe za sposobnost tehničkih pričuva i odgođenih poreza da apsorbiraju gubitke uzimaju se u obzir pri oblikovanju svakog od modula rizika.

Kapitalni zahtjev za pojedini modul rizika izračunava se izračunom zasebnih podmodula rizika i njihovom agregacijom preko koeficijenata korelacije.
 

Izračun SCR-a po standardnoj formuli


Izvor: EK, QIS5 Technical Specifications, Brussels, 5. srpanj 2010.

Minimalni potrebni kapital – MCR

Minimalni potrebni kapital (minimum capital requirement – MCR) odgovara iznosu prihvatljivih osnovnih vlastitih sredstava ispod kojeg bi osiguranici i korisnici bili izloženi neprihvatljivoj razini rizika kad bi društvima bilo dopušteno daljnje poslovanje.

MCR se izračunava na jasan i jednostavan način, i to kao linearna funkcija skupa ili podskupa sljedećih varijabli: tehničkih pričuva društva, obračunatih premija osiguranja, rizikom ponderiranog kapitala, odgođenih poreza i administrativnih troškova. Upotrijebljene varijable izračunavaju se bez reosiguranja.

Postoji najniža apsolutna vrijednost MCR-a izražena u Eurima, koja ovisno o prirodi posla društva iznosi:
 

• 2.200.000 eura za društva za neživotno osiguranje, osim u slučaju kad su pokriveni neki ili svi rizici uključeni u jednu od vrsta osiguranja od 10 do 15, u tom slučaju najmanji apsolutni prag mora biti najmanje 3.200.000 eura,
• 3.200.000 eura za društva za životno osiguranje,
• 3.200.000 eura za društva za reosiguranje, osim u slučaju vlastitih društava za reosiguranje, u tom slučaju MCR mora biti najmanje 1.000.000 eura;
• o zbroj navedenih iznosa za društva koja istodobno obavljaju poslove životnog i neživotnog osiguranja.

Ne dovodeći u pitanje apsolutni prag, MCR ne smije biti manji od 25% niti veći od 45% SCR-a dotičnog društva i uključujući bilo koji kapitalni dodatak koji je uveden.

Ključna područja nove Solvency II direktive i samog koncepta regulacije utemeljene na riziku i kapitalnim zahtjevima sadržana su u drugom i trećem stupu koji se zasnivaju na cjelovitom sustavu prepoznavanja i upravljanja svim rizicima, drugačijem odnosu s nadzornim tijelom i većoj transparentnosti poslovanja. Posebno važno pitanje odredbi drugog stupa i cjelokupne Solvency II predstavlja Vlastita procjena rizika i solventnosti (eng. Own Risk and Solvency Assesment). Ta procjena obuhvaća i analizira najmanje slijedeće:
 

• ukupne potrebe solventnosti uzimajući u obzir specifični profil rizika, odobrena ograničenja dozvoljenih rizika te poslovnu strategiju društva,
• usklađenost, na kontinuiranoj osnovi, s kapitalnim zahtjevima propisanim te zahtjevima koji se odnose na tehničke pričuve,
   

značaj u kojemu profil rizika dotičnog društva odstupa od pretpostavki na kojima se temelji kapitalni zahtjev glede solventnosti, izračunat prema standardnoj formuli ili prema djelomičnom odnosno potpunom unutarnjem modelu.
 

Utjecaj implementacije Solvency II na poslovanje društava za osiguranje i društava za reosiguranje u Republici Hrvatskoj mogao bi se očitovati u:
 

1. Većoj zaštiti osiguranika, većoj transparentnosti, komparabilnost i kompetitivnost tržišta u RH s cjelokupnim tržištem EU-a i ostalim financijskim institucijama,
2. Solvency II će pospješiti upravljanje rizicima. Upravljanje rizicima će imati središnje značenje u upravljanju društvima te time pridonijeti boljem poznavanju, prepoznavanju i upravljanju rizicima što bi u konačnici trebalo pozitivno utjecati na ukupnu izloženost riziku te povećanu profitabilnost i sigurnost poslovanja,
3. Pretpostavka je da će Solvency II povisiti razinu potrebnog kapitala što bi moglo rezultirati daljnjim okrupnjavanjem, dokapitalizacijama ili drugačijem promišljanju poslovne i investicijske politike kako bi se ostvarila značajnija kapitalna olakšanja i smanjili kapitalni zahtjevi za pojedine rizike,
4. Veća diverzifikacija rizika, upotreba instrumenata osiguranja i transfera rizika,
5. Negativni učinci mogli bi biti izraženi kod malih i srednjih osiguratelja i ostalih osiguratelja koji neće moći uložiti dodatna financijska sredstava u proces upravljanja rizicima i prilagodbu kapitalnim zahtjevima u okviru Solvency II.
    

Implementacija Solvency II u osigurateljni sektor ostavlja otvorena još neka pitanja od kojih su važnija utjecaj na rast cijena proizvoda osiguranja i rezerviranja

Europska agencija za nadzor osiguranja i zaposleničkim mirovina (EIOPA)

Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA)

Zbog prakse u Republici Hrvatskoj vezanoj uz pojmove zaračunate i zarađene premije neto od reosiguranja, nije potrebno poziciju 024 Računa dobiti i gubitka „Prihodi od provizija i naknada“ uzimati u obzir kod izračuna mjere volumena za rizik premija. No, ukoliko pojedino društvo zbog svojih specifičnosti smatra da je navedeno potrebno uzeti u obzir, može proviziju reosiguratelja za proporcionalna reosiguranja uzeti u obzir kod izračuna mjere volumena za rizik premija.

Zbog prakse u Republici Hrvatskoj vezanoj uz pojam zarađene premije nije potrebno uzimati u obzir promjenu razgraničenih troškova pribave kod izračuna mjere volumena za rizik premija. No, ukoliko pojedino društvo zbog svojih specifičnosti smatra da je navedeno potrebno uzeti u obzir, može promjenu razgraničenih troškova pribave uračunati kod izračuna mjere volumena za rizik premija uz obrazloženje.

Propisana premija nelikvidnosti za kune od 0% odnosi se samo na obveze u kunama, a ne na hrvatsko tržište kao što je navedeno u pitanju. Na obveze u eurima i u dolarima primjenjuju se nerizične kamatne stope za eure i dolare pa tako i pripadna premija nelikvidnosti. U prilogu se nalazi excel dokument s nerizičnim kamatnim stopama i premijom nelikvidnosti za USD za 2010. godinu.

Prema tehničkim specifikacijama SCR.6.18 banke koje nemaju rejiting, a usklađene su sa Direktivom 2006/48/EC tretiraju se kao da imaju BBB rejting. Obzirom da sve banke u Hrvatskoj moraju poslovati prema Zakonu o kreditnim institucijama koji je usvojio propise Direktive 2006/48/EC, tretiramo ih kao da imaju BBB rejting. Ukoliko druga ugovorna strana nema rejting, nije banka usklađena s Direktivom 2006/48/EC te ne podliježe Solvency 2 direktivi, u ponuđenom izborniku rejtinga u Helper tabu counterparty default risk treba odabrati rejting CCC or lower.

Vjerojatnost neispunjenja ugovorne obveze druge ugovorne strane, ukoliko ona nema rejting i podliježe Solvency 2 Direktivi određuje se prema omjeru solventnosti iz tablice tehničkih specifikacija SCR.6.16. Ukoliko omjer solventnosti nije poznat uzima se da je vjerojatnost neispunjenja ugovorne obveze jednaka 4,175% (No rating but subject to S2). Vjerojatnosti neispunjenja ugovorne obveze u tablicama tehničkih specifikacija SCR.6.14. i SCR.6.16. izmijenjeni su dokumentom Errata to the QIS5 Technical Specification, a novi postoci ažurirani su u helper tabu za rizik neispunjenja obveza druge ugovorne strane. Navedeno se odnosi i na reosiguravajuće društvo Croatia Lloyd kao drugu ugovornu stranu.

Helper za rizik druge ugovorne strane, H_Counterparty sadrži podatke na 10.01.2010. Obzirom da se kvantitativna studija utjecaja provodi na temelju podataka na dan 31.12.2010 u prilogu se nalazi Helper tab za counterparty default risk sa ažuriranim podacima srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan 31.12.2010 u listu Currency.

Uputa za bruto premijsku pričuvu temelji se na dokumentima CEIOPS DOC 33/09 i CEIOPS DOC 25/09. Premijska pričuva se odnosi na sve buduće novčane tokove koji su povezani uz postojeće ugovore na datum vrednovanja i koji će se dogoditi nakon datuma vrednovanja i za vrijeme trajanja razdoblja pokrića ugovora. Granica trajanja ugovora zasniva se kada osiguratelj (reosiguratelj) postane učesnik (sudionik) u ugovoru, a najkasnije kada (re)osigurateljno pokriće počinje. Posebice, obnove koje su se aktivirale do datuma obračuna trebaju biti priznati kao obnovljeni ugovori. Postojeći ugovor se prestaje priznavati u slučaju kada obveza, definirana ugovorom o osiguranju prestaje, raskinuta je ili je otkazana, pa ukoliko je potrebno treba uzeti u obzir i buduće ponašanje korisnika police kao što je vjerojatnost isteka police tijekom preostalog vremena trajanja police. Najbolja procjena premijske pričuve se izračunava kao očekivana sadašnja vrijednost priljeva i odljeva budućih novčanih tokova i to:

Bruto budući novčani tokovi prihoda za:
 

• buduće premije
• prihod od regresa i spašenih ostataka
   

Bruto budući novčani tokovi rashoda za:
 

• naknade za štetne događaje po postojećim ugovorima nakon datuma validacije i za vrijeme trajanja razdoblja pokrića ugovora;
• troškove koji se odnose na upravljanje štetama kao i troškove koje se odnose na administriranje štetama kako bi se one isplatile
• troškove koji će nastati ispunjenjem svih obveza za postojeće (re) osigurateljne ugovore za vrijeme trajanja razdoblja pokrića ugovora (administrativni, investicijski management, pribavni troškovi i svi drugi režijski troškovi) pri čemu se uzima pretpostavka da će društvo nastaviti sa poslovanjem u idućem razdoblju (on-going basis). Alokacija režijskih troškova po LoB, u homogene rizične skupine ili u bilo kojoj drugoj segmentaciji nužno je obaviti na ekonomskoj razini prateći realne i objektivne pretpostavke.
• ostale rashode kao porez koji se naplaćuje ugovaratelju osiguranja ili druge pristojbe koje je Društvo dužno platiti kako bi mogla izvršavati svoje obveze (npr. vatrogasni doprinosi).

Najbolja procjena premijske pričuve može biti negativne vrijednosti, što je prihvatljivo i u tom slučaju nije je potrebno stavljati na nulu.
 

Za provedbu QIS studije obveznice za koje jamči RH pa tako i obveznice HBOR-a tretiraju se kao državne obveznice RH.

Kapitalni zahtjev za rizik druge ugovorne strane izloženosti Type 2 računa se kao 90% potraživanja od posrednika koja su u kašnjenju više od 3 mjeseca (ćelija D10, helper tab-a) te 15% preostalih stavaka Type 2 izloženosti (ćelija D9, helper tab-a).

Type 2 izloženost odnosi se na:
 

• potraživanja od posrednika
• dužnici po polici osiguranja (potraživanja po premiji, potraživanja po zajmovima po polici životnog osiguranja,…) te hipotekarni zajmovi
• depoziti kod cedenata ukoliko je broj nezavisnih drugih strana veći od 15
• kapital pozvan da se plati, akreditivi te ostale preuzete obveze koje se potražuju, a nisu plaćene ukoliko je broj nezavisnih drugih strana veći od 15

Vrijednost pojedinačne izloženosti može se smanjiti za prilagođenu vrijednost kolaterala (SCR.6.6) pri čemu umanjena vrijednost ne smije biti negativna.
Hipotekarni zajmovi se uvrštavaju u modul rizika druge ugovorne strane neovisno o njihovoj značajnosti odnosno veličini.